Vladimir Nazor

Sve ću svoje sanje u vijenac sviti
Da ti jastuk budu u čas noćnog sana
Spat ćeš na mom srcu, a s mojega dlana
U zoru ćeš rosu sinoćnicu piti
Sve ću svoje čežnje, ko biser u vinu
Za žeðu rastopit jedne tvoje želje
I radost kidat, da ti kroz vez sinu
Poput niti zlatnih pod prstima prelje.
Posljednja boginjo u mom hramu, sva ću
Užgati kandila pred oltarom tvojim,
A kad mi dogore, tebe sjajnu ja ću
Pon'jet u mrak vječni u zjenama svojim.
Gledat ću te sveðer pa ću sretan sniti
Raj, što, nazret samo, stigao nam kasno;
Motrit ću bar u snu, ko na javi, jasno
Sve, što nije bilo, a moglo je biti.